Procesor ili CPU (eng. central processing unit, hrv. "središnja procesirajuća jedinica") središnji je dio računara koji vođen zadanim naredbama izvodi osnovne radnje nad podacima.
Procesor također tipično upravlja i svim ostalim dijelovima računala. Kako su današnji procesori slični u nekim tehnološkim značajkama, obično se dijele prema brzini rada, veličini podatka nad kojim mogu odjednom obaviti zadanu radnju, te prema karakteristikama unutarnjeg ustroja.
Moderni je procesor je napravljen od tranzistora, tipično u CMOS izvedbi, planarnom tehnologijom na siliciju ili drugom poluprovodničkom monokristalu. Takav procesor se naziva i mikroprocesor.
Iako je rašireno kao mjeru brzine rada procesora uzeti frekvenciju radnog takta ,ta je mjera smislena samo kada se uspoređuju vrlo bliski tipovi procesora. Naime, zbog različitog ustroja procesora, vrlo velike razlike u brzini rada se mogu postići i pri istom radnom taktu. Tako superskalarni izvode nekoliko naredbi istovremeno, iskorištavajući činjenicu da se izvođenje naredbi odvija u nekoliko koraka, pri čemu svaki korak upotrebljava drugi dio procesora. Superskalarni procesor dakle omogućuje da se svi dijelovi procesora rabe istodobno ako je slijed naredbi takav da zahtijeva rad svih dijelova procesora.
Brzinu izvođenja programa određuje i sposobnost procesora da dohvaća odnosno pohranjuje podatke dovoljno velikom brzinom, što je u razvoju procesora rezultiralo i proširenjem njegovih sabirnica, tako da se istovremeno u procesor dohvaća ili iz njega pohranjuje čim više bita. danas je uobičajeno i rašireno da je širina sabirnice za podatke 8, 16, 32 ili 64 bita.
Kao mjera za ubrzanje procesora, puno napora se ulaže i u podizanje frekvencije radnog takta. No tehnološka ograničenja dozvoljavaju da se vrlo visoke frekvencije mogu postići samo na malim dijelovima, te je ustaljeno da se cijeli poludovički čip procesora ne pogoni istim radnim taktom, to jest da se visokom rekvencijom takta pogone samo središnji dijelovi, a da se ostali dijelovi procesora, a nadalje i cijelog računala, pogone sporijim taktom. To dovodi do nesrazmjera u brzini rada procesora i memorije, dakle memorija postaje spori dio koji oganičuje ukupnu brzinu računala. Stoga se u procesor tipično ugrađuje priručna memorija (fra. cache) koja je brža pod glavne memorije, ali time i skuplja pa stoga i manjeg kapaciteta. U nju se sprema svaki podatak odnosno programska naredba koje su nedavno dohvaćene iz memorije, tako da ako uskoro budu opet dohvaćane, da se dohvate iz brže priručne memorije. Tipično je da se i ta priručna memorija dijeli u slojeve, tako da se uvede jedan još brži, i stoga još manji dio, odnosno da se priručna memorija podijeli na dio za podatke i dio za naredbe.
Procesor također tipično upravlja i svim ostalim dijelovima računala. Kako su današnji procesori slični u nekim tehnološkim značajkama, obično se dijele prema brzini rada, veličini podatka nad kojim mogu odjednom obaviti zadanu radnju, te prema karakteristikama unutarnjeg ustroja.
Moderni je procesor je napravljen od tranzistora, tipično u CMOS izvedbi, planarnom tehnologijom na siliciju ili drugom poluprovodničkom monokristalu. Takav procesor se naziva i mikroprocesor.
Iako je rašireno kao mjeru brzine rada procesora uzeti frekvenciju radnog takta ,ta je mjera smislena samo kada se uspoređuju vrlo bliski tipovi procesora. Naime, zbog različitog ustroja procesora, vrlo velike razlike u brzini rada se mogu postići i pri istom radnom taktu. Tako superskalarni izvode nekoliko naredbi istovremeno, iskorištavajući činjenicu da se izvođenje naredbi odvija u nekoliko koraka, pri čemu svaki korak upotrebljava drugi dio procesora. Superskalarni procesor dakle omogućuje da se svi dijelovi procesora rabe istodobno ako je slijed naredbi takav da zahtijeva rad svih dijelova procesora.
Brzinu izvođenja programa određuje i sposobnost procesora da dohvaća odnosno pohranjuje podatke dovoljno velikom brzinom, što je u razvoju procesora rezultiralo i proširenjem njegovih sabirnica, tako da se istovremeno u procesor dohvaća ili iz njega pohranjuje čim više bita. danas je uobičajeno i rašireno da je širina sabirnice za podatke 8, 16, 32 ili 64 bita.
Kao mjera za ubrzanje procesora, puno napora se ulaže i u podizanje frekvencije radnog takta. No tehnološka ograničenja dozvoljavaju da se vrlo visoke frekvencije mogu postići samo na malim dijelovima, te je ustaljeno da se cijeli poludovički čip procesora ne pogoni istim radnim taktom, to jest da se visokom rekvencijom takta pogone samo središnji dijelovi, a da se ostali dijelovi procesora, a nadalje i cijelog računala, pogone sporijim taktom. To dovodi do nesrazmjera u brzini rada procesora i memorije, dakle memorija postaje spori dio koji oganičuje ukupnu brzinu računala. Stoga se u procesor tipično ugrađuje priručna memorija (fra. cache) koja je brža pod glavne memorije, ali time i skuplja pa stoga i manjeg kapaciteta. U nju se sprema svaki podatak odnosno programska naredba koje su nedavno dohvaćene iz memorije, tako da ako uskoro budu opet dohvaćane, da se dohvate iz brže priručne memorije. Tipično je da se i ta priručna memorija dijeli u slojeve, tako da se uvede jedan još brži, i stoga još manji dio, odnosno da se priručna memorija podijeli na dio za podatke i dio za naredbe.